Kyzylagash, osam mjeseci kasnije

Dana 12. ožujka 2010. godine, maleno selo Kyzylagash u oblasti Aksu Almaty regije postalo je poznato u cijelom Kazahstanu. Ali ta je slava imala preveliku cijenu. Te noći probijaju se brana rezervoara, a voda praktički izbrisala maleno selo s tla. Tragedija je uzela mnoge živote, donijela štetu stanovnicima i zauvijek promijenila svoj uobičajeni život.

U ovom fotografskom eseju, sve fotografije u boji su datirane 18. ožujka 2010., a crno i bijelo prikazuju naše dane

(Ukupno 44 fotografija)

Post Sponsor: Odmorite se od igračaka i dosadnih filmova. Prokletstvo na stranicama, čitanje zanimljivih knjiga, i znanje - sve će vam Obzorkin reći!

izvor: voxpopuli.kz; fotografija Carle Nour

1. Sada je podignut spomenik u spomen na tu tragediju u Kyzylagashu

2. Prije osam mjeseci sama voda sama pročistila mjesto za to.

3. Ersugurova Kalalat. "Početkom 11. ožujka otišla sam za sljedeće selo i vratila se samo u 4 sata ujutro, u selu, na ulici i na dvorištima, bilo je puno vode, a onda sam to mislila - vjerojatno od kiše ili otopljene vode. u dvorištima, kćer se vratila iz škole, rekla je da im je dopušteno rano odlaziti kući, a učiteljica im je rekla da prikupljaju sve dokumente i stave ih na vidljivo mjesto, a ne da napuste samu kuću, a osam navečer isključili smo svjetla i otišli u krevet ".

4.

5. - Probudili smo se od činjenice da je bio vani jak vjetar. Bojao sam se razbiti krov. Rekla je svom mužu da ću otići skinuti donje rublje. Otvorili su vrata i ... ulili su vodu u kuću! Cijela obitelj (suprug, ja, sin i kći) popeo se na sofu. Oko nje je bilo tamno mrak i samo baterijska svjetiljka od tkanja u rukama svoga sina osvjetljavala je sve kaos koji se događa ...

6. - Kad je voda stigla do grla, suprug u očaju vikao: "O, Bože, zar stvarno umiremo tako?" Pogledao sam djecu, tiho su plakali. U ovom trenutku, sin je rekao da trebate razbiti prozor. Tek smo tada vidjeli sve što lebdi oko nas. Muž je pronašao posudu i pokucao staklo, a sin je prekinuo drugi prozor zavjesom. Voda je počela padati. Do tri noći bili smo duboko u koljenu u debeloj gnojnici i nigdje se nisu mogli kretati. Nitko nije odgovorio na naše krikove. U mrtvoj tišini, pas samo je bacio i kravu promrmljala. I opet je bila tišina. Bilo je vrlo hladno ...

7.

8. - Kad je počela svjetlost, nekoliko se seljaka, slušajući naše krikove, pogledalo u kuću i upita: "Jesi li živ?" Odgovorio nam je da smo živi, ​​ali već smo se smrznuli. Kad smo pitali što se dogodilo, rekli su: "Naše selo nema više" i ostao. Kasnije su došli dva ortamana koji su nam donijeli topao odjeću.

9. - U oko pola osam ujutro su stigli rođaci. Kad sam upitao zašto tako dugo, oni su odgovorili da je pola kilometra hodao dva sata, noge su mi se zaglavile u blatu, a cesta je bila sve u jamama. Uz njihovu pomoć, stigli smo na autocestu, ukrcali se u autobus i krenuli prema Taldykorganu. Tamo smo poslali u regionalnu bolnicu. Istraživanje je pokazalo da su muž i kćer u redu, a moj sin i ja smo dugo bili u bolnici. Sada je sve u redu, dobili smo stambeni smještaj, stoku. Obećali su nam pomoći da nastavimo s liječenjem. Jedino što je loše: nema posla za mene ili za svog supruga

10. "Spasio sam se od poplave jer sam čuo krikove", prisjeća se medicinska sestra mjesne škole Moldir. - Onda sam trčao jako dugo. Sada sam osigurao stanovanje, namještaj. Osobno nisam uvrijeđen. Ali ja čujem od ljudi da nemaju što kupiti građevinski materijal za izgradnju pomoćnih farmi za stoku i da u selu nema posla za njih ...

11.

2. - Moje ime je Ryszhamal, ja sam iz autohtonog naroda. Imam petero djece i jednog muža. Te smo noći čuli susjedov dječak vikajući da bismo trebali pobjeći, pa smo se brzo udružili i pobjegli. Do dana tragedije nije bilo dva dana svjetla kod kuće. Suprug je rekao da je akim uvjerio sve da ne brinu o mogućnosti poplave..

13. - Imali smo puno stoke, zbog čega bismo mogli normalno živjeti. A što nam je država dala, tek je mali dio naše bivše ekonomije. Nema posla, novca, odjeće. Humanitarna pomoć nas je spasila samo na početku, sada nema zimskih stvari. A zbog činjenice da nema posla, ne možemo si priuštiti kupnju normalne tople odjeće

14. - Moje ime je Ismailova Rysbala. Imam šestero djece i moj muž je onesposobljen. Danas imamo pripreme za odmor, sutra ću se udati za sina. Roditelji su nam pomogli organizirati odmor, mi sami ne bismo uspjeli. Nemamo ni novac za odjeću. Nije izdano 120 tisuća šalta, koje nam je obećala država. Uz ovaj novac možemo kupiti ugljen i zimsku odjeću za djecu.

15.

16. "Sutra ćemo održati as u čast poznatog djeda", kaže Marzhan Kydykenova, šef lokalne škole. - U sovjetskim vremenima, jedna od ulica sela Kyzylagash imenovana je za njim

17. - Zbog poplave, naša je obitelj izgubila četiri kuće, trgovinu, kafić. Moj brat je imao benzinsku crpku, auto, traktor i stoku. Zamijenio je sve ove deset ovaca, jedan konj i krava ...

18. - Te noći sam napravio dva leta - rekao je Uldan, brat Marzhan. Uzet sam osam ljudi u auto. Prvi put sam vozio svoje ljude na prsten, a na putu natrag prometna policija blokirala moj put. Morao sam im objasniti da još uvijek imam rodbinu i moram se vratiti za njih. Shvatili su i otvorili put za mene. Te noći sam izgubio benzinsku crpku, moj jedini prihod, sad sam bez posla.

19.

20. - Ja sam majka dvoje djece. Moja kći studira na institutu, a njezin sin ima 8 godina ", kaže učiteljica tjelesnog odgoja Gulmira Nurbaeva (koja stoji pored supruga na fotografiji). Nitko neće zamijeniti naše bivše selo. Na farmi imali smo 60 glava ovaca, četiri krava, tri konja ukupno, što je iznosilo više od milijun. Država nam je nadoknadila 575 tisuća tenkova. I oni su odgovorili na naše nezadovoljstvo na sudu - sagradili su kuću za vas, dali nam hladnjak i telefon! Kao da nismo imali kuća i namještaj prije ...

21. - Prije smo imali veliku kuću od pet soba, u svim sobama bilo su tepisi i tepisi - kaže Gulmira. - Dobro je živio, stoka nas je hranila. Stoga vjerujem da smo u velikom gubitku. Od naše obitelji želim se zahvaliti rektoru ženskog pedagoškog sveučilišta, gdje studira moju kćer, Nurbaeva Aizhan. Na sveučilištu, nakon što su saznali da je moja kći iz Kyzylagasha, odmah su je premjestili na dar. To, naravno, puno pomoglo

22. "Te smo noći usred noći izvukli iz kreveta", kaže otac Gulmira Escozha. - Moja supruga je slijepa, odvedena je u školu u naručju, a odande smo otišli na stazu

23.

24. - Imam 65 godina. Živim u Kyzylagashu kad sam se oženio 1966. godine, kaže Alshinbayeva Nesipjamal. - Ne sviđa mi se nova kuća, vrlo mala od mene prije poplave. Nema zgrade, staje, kupka ...

25. - 11. ožujka nazvali su me kasno noću, ali imam astmu i imam srce, kamo ću ići? I ostao sam sa svojim unucima kod kuće do jutra. Noću je pozvala prijatelja i brata s invaliditetom.

26. - Negdje ujutro, voda je počela dolaziti. Sve sam probudio, obukao se i prišao stolovima. Malo je vode, pa sam uspjela zadržati mnogo stvari: namještaj i tepisi. Prije toga nisam imao stoke, hvala - dali su deset ovaca. Svi su dobili konj i kravu, ali dali su mi novac. Tri su mjeseca dobili doplatak, ali sada su prestali. Znam da je oko 45 ljudi umrlo u našem lokalnom selu, ali koliko je oralmana umrlo, ne mogu ni reći približnu figuru.

27. - Hvala ti što si nam dao goveda, ali nemamo staja gdje ga možemo zadržati - kaže Ekaterina Bedareva, majka sedam djece. - Sva moja djeca idu u školu. Ove godine daju mi ​​naslov "Altyn Alka" kao majka mnogih djece, iako se medalja još nije dala. Radila sam na terenu, ali sada to nije tamo, što znači da postoji i posao. Nema vrta, podruma, krumpira. Sad moramo kupiti sve

28. - Te smo noći čuli uzvike na ulici. Zahvaljujući zetovcu koji nas je uveo u 12 noći. U svom starom Audiju stane 14 ljudi. Četvero djece sjedilo je u prtljažniku. Imala sam i unuku u rukama, koja je tada bila samo mjesec dana

29. S Zanatom smo se susreli osam mjeseci nakon tragedije.

30. U pozadini svog doma

31. - Došli smo iz Kine 2006. godine, kaže muž Zhanat Salemkhan Kasymkanov. - Imamo mnogo rođaka koji su otišli tamo, došli smo ovdje sami. Prije poplave imali smo 100 ram glava, 10 krava, od kojih je pet već trebalo biti naseljeno, dva konja, traktor, motocikl, automobil. I to je sve isprano vodom, samo smo preživjeli.

32. - Spasili smo nas je činjenicom da su 11. ožujka kružile glasine oko sela koje će se brana raspasti, u 11 ujutro smo napustili našu kuću. Nakon poplave, država nam je dao sedam koza i tri ovce, ali nisu davali kravu i konju, i vjerojatno ih više ne bi imali dati. Nemamo zemlju, stoku i posao, živimo samo zbog prednosti. Moja dva sina studiraju u institutima Almaty, još dvije žive sa mnom. Zadovoljni smo time što su izgradili kuću za nas, dali nam namještaj, hladnjak, TV i posteljinu..

33. - Tepisi donijeli rodbinu iz Kine. Nazivaju nas tamo, ali ne želimo otići, već smo dobili državljanstvo Kazahstana.

34. - Rođen sam ovdje, moj djed je postavio prvi temelj u Kyzylagashu - rekao je lokalni stanovnik koji se nije želio upoznati. "Zbog poplave izgubio sam kuću i stoku." U vrijeme kad su svi dali humanitarnu pomoć i izgradili kuću, unajmio sam stan u Taldykorganu i živio tamo s trinaest unučadi. Sada imamo dječju podršku, ali to je jedva dovoljno za hranu. Spremam doplatak za stoku radi vraćanja izgubljene farme. Uskoro zima, ja i moja djeca nemamo što nositi za zimu.

35. - Tada humanitarna pomoć od odjeće nije bila fiksirana, već je slučajno dodijeljena. Netko je dobio sve, ništa drugima. Hrana nam je još uvijek dovedena, ali taj iznos nije dovoljan za veliku obitelj..

36. - Moje ime je Kasymkhan, živim u Kyzylagashu 34 godine. Sada radim kao štićenik u školi. 11. ožujka bili smo kod kuće, nije bilo svjetla i rano smo odlazili u krevet. U 11 noći, prijatelj prijatelja mog supruga pozvao je i rekao da će brana rasprsnuti. Cijelu obitelj, trčali smo u školu. Popeli smo se na drugi kat, ali onda smo bili vikali da idemo dolje i bježimo uz brdo. Ali tko će se trčati uspravno kad se vani nalazi mrak, snijeg i vjetar? Svi su potrčali prema cesti, uhvatili gazel i otišli za Taldykorgan. Na ulazu u grad vidjeli smo kako se Ministarstvo izvanrednih situacija odvezalo u smjeru sela

37. Ujutro nam je rečeno da je nakon našeg odlaska voda izlivena u selo. Moj brat, 30 godina, njegova supruga i dvoje djece umrla je tijekom poplave. Živio je dvojica njihovih sinova. Na dan tragedije, jedan od nas pozvao nas je i pitao jesmo li znali nešto o opasnosti od brane, ali nismo ništa znali. Također je rekao da je selu nazvao akim, ali on je odgovorio da nema potrebe brinuti se ...

38.-11. Ožujka Akim iz Kyzylagasha ušao je u školu, ali nije ništa rekao. Univerzalna obavijest nije bila - to je činjenica. Inače bi mi ostavili naše domove poslije podne. Tjedan dana kasnije, kada smo se vratili u selo, vidjeli smo strašnu devastaciju.

39. - Samo je džamija, škola, kuća kulture i bolnica ostala netaknuta

40. - Moje ime je Kurmanali. Zahvaljujući našem predsjedniku, vratili su se u svoju prvobitnu domovinu. Prije poplave imali smo više od 60 glavica ovaca, krava, strojeva i motornih čamaca. Obradili smo 4-5 hektara zemlje, posadili repe. Sve je sada isprano vodom. Stoka nam je obnovljena u malim količinama i vrlo je loša, mršava i bolesna. Ne znam ni hoće li preživjeti ove zime. Donesili smo opremu iz Kine i nisu imali vremena za registraciju, stoga je nemoguće dokazati da je pripadao nama.

41. - Naravno da je dobro da smo izgradili ceste, tu je voda, struja, kabelska TV, telefoni. Sagradili su kuće, dali stoke, tri mjeseca dali su petnaest tisuća štapića za svakog člana obitelji. No, zabrinuti smo zbog toga kako ćemo dalje živjeti, jer to ne može trajati tako dugo. Brana nije obnovljena, u selu nema posla. Što ćemo i kako ćemo preživjeti ove zime?

42. Kuće izgrađene sada u Kyzylagashu su izvanredno lijepe, ali za seljane su ekvivalentne zlatnim stanicama. U selu nema radnih mjesta, a ljudi žive od koristi i humanitarne pomoći.

43. U Kyzylagashu postoje dvije glavne vrste prihoda: rad na terenu i prodaja stoke. Nema više polja, a trenutačni broj stoke nije dovoljan za početak zarade na njemu

44. Još jedna detalj ukazuje na tragediju da u gotovo svakom domu sada samo mali mačići i štence ...